NADE ZA MLADE
Broj mladih koji se odlučuju na samoubojstvo tako je dramatično porastao da je postao drugi vodeći uzrok smrti u populaciji između četrnaest i dvadeset godina. Uspjeh u školovanju pada, a školski su kriteriji sve niži. Statistički gledano, sve su rasprostranjeniji zloporaba droga, maloljetnička delinkvencija, trudnoća u tinejdžerskoj dobi, spolno prenosive bolesti i osjećaj očaja.
Božji poziv nam je da postanemo ljudima nade. To su ljudi, koji su nas pridigli svojom ljubavlju, vjerom, nadom i hrabrošću. Svi mi trebamo takve ljude koji nam pokazuju kako možemo živjeti iznad nevrijednih i neskladnih razina života. Da se ne trebamo valjati u negativizmu i očaju. Da ne trebamo dopustiti unutrašnjim sukobima da nam opustoše život. Da možemo živjeti pobjedonosno. Oni nam govore i riječima i djelima.
U Bibliji imamo predivan popis takvih ljudi u jedanaestom poglavlju Poslanice Hebrejima, ljudi koji dokazuju da je vjera djelotvorna i da život može imati smisao i svrhu u bilo kojemu povijesnom razdoblju.
Većina nas može učiti iz vlastitog iskustva. No treba biti mudar i učiti iz iskustva drugih. Naša je povlastica što možemo dopustiti «ljudima nade» da nas spase od nepotrebnih pogrešaka i sukoba i da nam ojačaju nadu.
Možda bismo trebali razmotriti pisanje vlastitoga «jedanaestog poglavlja Poslanica Hebrejima» slušajući vlastite «ljude nade». Shvaćate li da je danas broj ljudi od kojih možemo crpiti veći no ikada prije u povijesti?
Za naš popis trebalo bi izabrati nekoliko danas živih ljudi s kojima možemo s vremena na vrijeme podijeliti sve što nam je na srcu i u duši. To su ljudi kojima potpuno vjerujemo i koje cijenimo, i kojima možemo otkriti svoje tamne strane sigurni da će nas voljeti i moliti se za nas. Zato, među ostalim, i postoji crkva Isusa Krista.
Naši tinejdžeri trebaju «ljude nade» da im pruže nadu. Oni čuju i više nego dovoljno glasova s dna. Mi moramo biti «ljudi nade» našim dragocjenim mladima. Ali na tome moramo raditi – ne moramo biti širitelji beznađa i osude. O kako su samo naši tinejdžeri osjetljivi na pesimizam, posebice roditelja. Ne trebamo nasjesti očaju naših dana. Vjerujmo u našeg Boga i u sebe – jeste li već pročitali jedanaesto poglavlje Poslanice Hebrejima? Niste? Požurite! Ono donosi neuništivu nadu.
Bog nam daje nadu. Nadati se ne znači graditi kule u zraku. Nada je spoznaja da su predivna Božja obećanja istinita. Postoje brojna Božja obećanja za nas. Pročitajte ih sami. Počnite s Poslanicom Rimljanima 8,28: «Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube.» Ili Jeremija 29,11: «Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina - naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.»
Ili razmotrite Izaiju 41,10: «Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.» Ili pogledajte psalam 34,19: «Blizu je Jahve onima kojima su skršena srca, a klonule duše spašava.»
Nada u našoj zemlji mora oživjeti. Naši mladi trebaju nadu da bi se suočili s nesigurnom budućnošću. Znam da stanje trenutno ne izgleda dobro. No kao i u prošlim naraštajima, pružimo li mladima ono što im treba da se suoče s budućnošću, pripremit ćemo ih i činit će dobro. Moramo im dati pouzdanje, hrabrost, moralnu snagu i osjećaj odgovornosti. Ali ne možemo im dati te neprocjenjive posjede bez nade – sigurne spoznaje da Bog postoji, da nas ljubi i da su njegova obećanja istinita.
Moncrief Jordan pričao mi je o čovjeku kojega je redovito posjećivao. Taj je čovjek imao mnoštvo tjelesnih tegoba i konačno su mu morali amputirati obje noge. Pastor Jordan mislio je da će mu to sigurno uništiti radostan i optimističan pogled na život. Ali nije. Taj bi se čovjek uz pomoć trapezoidne naprave sam prebacio iz postelje u invalidska kolica i vozio se njima do sobe za posjet u vrlo depresivnom staračkom domu gdje je živio. Ondje je svirao na glasoviru i pjevao dok mu se u pjesmi ne bi pridružili i mnogi drugi. Tijekom svojih posljednjih godina bio je izvor nade i radosti za mnoge ljude.
Kršćanska nada ne ovisi o tome što će nam svijet učiniti. Ona ovisi o tome što mi činimo u svijetu živeći tako da uzvraćamo na Božju veliku ljubav prema nama.
Dragi roditelji, ohrabrujmo svoje tinejdžere i darujmo im nadu jer je oni očajnički trebaju - budimo «ljudi nade», kao što neki nazivaju one koji bdiju nad drugima da bi im s ljubavlju pomagali tijekom života. Teško je to ostvariti, ali jamčim vam da se doista isplati jer to je poput zalijevanja isušene zemlje. A najbolje od svega je što tinejdžerima dajemo ono što im je potrebno da bi i sami jednog dana postali takvima.
Po naravi nisam toliko «čovjek nade» koliko je to moja žena. I tijekom godina bila je čista radost gledati našu kćerku kako ide majčinim stopama. Ona je također takva. Divim se tome i pokušavam biti poput njih!
Rastimo skupa, dragi roditelji. Radeći na tome svaki dan, postupno ćemo postati sve više i više nalik Kristu – prvobitnoj Osobi nade.
