Neobraćeni  rado prihvaća pomoć kad se radi o prolaznim dobrima. Ali ako mu Bog nudi duhovnu pomoć, odmah se okreće i bježi zastrašen daleko od Njega. I neće  se obratiti.

Bog ljubi i svoje neprijatelje. Kad On vidi grešnika u ispraznim radostima, u tuzi, razočaranjima, trpljenjima, brigama, kad vidi kako je neodoljivo nošen nemilosrdnim tokom života prema vječnoj muci i kad ga  ponizuje, umrtvljuje njegovo srce, lomi njegov ponos i njegovu ludu uobraženost, krik njegove nemoći penje se do Njega. Bog čuje. On se naginje prema nesretnom stvorenju da mu ponudi svoju pomoć.

Čovjekova bespomoćnost

Prva je i najsigurnija karakteristika srca koje se moli bespomoćnost.  Molitva  je  za one koji su bespomoćni. Ona je njihov posljednji izlaz, zaista posljednji. Obično najprije sve pokušamo prije nego se odlučimo na molitvu.

Slabost i molitva  su nerazdvojno vezane jedna uz drugu. Samo onaj zna moliti koji stvarno vidi svoju nemoć. Naša nemoć je najbolja molitva koju možemo ponuditi Bogu. Izravan zov našega srca Njegovu srcu bolji je od svih riječi i oblikovanih molitava. Čim postanemo svjesni svoje slabosti, Bog nas čuje i žuri nam u pomoć.

Molitva je za bespomoćna grešnika koji više ne izbjegava suočavanje s Bogom; prosvijetljen svjetlošću odozgo prisjeća se malo po malo svih svojih grijeha, shvaća da je njegovo srce provalija pokvarenosti, spoznaje svoju nepokajanost i hladnoću, svoju ravnodušnost, svoju pobunu protiv Boga, odbojnost koju osjeća prema čitanju Biblije i molitvi, svoju slabu volju prema stalnoj privlačnosti grijeha.   Kao svi, i on viče Bogu u svojoj nevolji.

Naše je stanje slabosti i grešnosti jedan od bitnih elemenata našeg molitvenog života i našeg odnosa s Bogom. Dokle god smo svjesni toga, nećemo biti pobjeđivani poteškoćama niti prestrašeni najmanjom zaprekom niti mučeni bilo čim što bi nas moglo ražalostiti. Donosimo to sve Gospodinu ne očekujući ništa od sebe, nego sve od Njega. To znači otvoriti Njemu vrata svoga srca dozvoljavajući Mu da upotrijebi svoju čudesnu moć.

Ipak, mi nekada optužujemo Boga, jer On dopušta ovo i ono. Sile su patnje, grijeha i smrti sile neprijatelja, Sotone, koje su se gurale u Božji dobar poredak stvaranja. To nije Božja volja, ali On  to dopušta. Ipak je sve to u Božjim svemogućim rukama i kad njegova ruka takne čovjeka ili stvari, događaju se velike promjene. Patnja  se promjeni u poziv ili iskušenje. Ali iza toga je divno obećanje Božje: "Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod da je možete podnijeti." (1 Kor 10,13). 

 Vjera

Sljedeći bitni element molitvenog života je vjera. Napisano je da je «bez vjere  nemoguće ugoditi Bogu, jer  onaj koji želi pristupiti Bogu, mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže» (Heb 11,6). Nema molitve bez vjere ma kako velika bila naša slabost. Vjera sjedinjena sa slabosti rađa molitvu. Naš će vapaj bez nje biti uzaludan poziv koji se gubi u noći.

Biblija sadrži mnogobrojna mjesta koja pokazuju kako treba postupati u pogledu molitve vjere. «Zaista, kažem vam, ako imate vjeru i ne posumnjate, činit ćete ne samo ono što se dogodilo smokvi nego će se, ako reknete ovoj gori: Digni se odatle i baci se u more! -  to i dogoditi. Sve što vjerom zamolite dobit ćete» (Mt 21,21-22).

«Ne rekoh li ti da ćeš vidjeti slavu Božju ako budeš vjerovala?» (Iv 11,40). «Idi! Neka ti bude kako si vjerovao!» (Mt 8,13). «Neka ište (mudrosti) s vjerom bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan  morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo –amo goni. Takav čovjek neka ne misli  da će što primiti od Gospodina, jer je čovjek s razdijeljenom dušom, nestalan u svim putovima svojim» (Jak 1,6-8).

Prava vjera obraća se izravno Kristu. To je prva, posljednja i najsigurnija oznaka žive vjere. Grešnik nema drugo osim svog grijeha i svog trpljenja, kako mu to Božji Duh jasno otkriva. Umjesto da bježi od Boga i svoje vlastite odgovornosti, kao što je to činio prije, on dolazi Isusu sa svim svojim teretom grijeha i nevolja  pokazujući da ima vjere. A u Iv 6,37 stoji: «A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van». I u  1 Iv 1,9 stoji: «Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.»

Sada dolazimo do spoznaje da za molitvu nije potrebna velika vjera. Imamo je dovoljno kad nas tjera osjećaj slabosti Isusu. Prava molitva nije drugo nego sjedinjenje vjere i slabosti. Eto, to znači vjerovati.

Ipak, stanje sumnje i unutrašnje neizvjesnosti u kojoj se često nalazimo u trenutku molitve smatramo nedostatkom vjere. Na žalost, ovo gledište je vrlo rašireno i može izazvati zbrku i postati štetno za naš molitveni život. Nemojmo zamijeniti nevjeru i sumnju. Nevjera je djelo volje, koje se sastoji u odbacivanju vjerovanja, tj. u odbacivanju priznanja svojih potreba, spoznaje svoje slabosti i dolaženja Isusu te sasvim jednostavnog ispovijedanja svog grijeha i svoje bijede.

Sumnja je, nasuprot, isto što i muka, trpljenje i slabost koje često osujećuju vjeru. Mogli bismo je nazvati nevoljom, mukom i jadom vjere. Svako Božje ispitivanje kušnjom trebalo bi biti za naše dobro, pa i u svezi vjere. Ono nije toliko opasno kako mi to mislimo. Ono nije štetno ni za vjeru ni za molitvu ako nas čini slabijim. To je samo za dobro. Ma kako to čudnovato bilo, ova je slabost upravo pokretač koji nas nuka na ozbiljnu molitvu.

Marja Mrčela