VJERUJ U DUHA SVETOGA
Dr. Martin Luther piše u Velikom Katekizmu:
Vjerujem u Duha Svetoga, Svetu, sveopću kršćansku Crkvu, Općinstvo svetih, otpuštenje grijeha, Uskrsnuće tijela i život vječni.
Ovaj članak ne mogu bolje nasloviti nego, kako je već rečeno- “o posvećenju". Jer u njemu se izražava i opisuje Duh Sveti i Njegova služba našeg posvećenja. Stoga se moramo temeljiti na riječi "Sveti Duh" jer je toliko kratko sročena da ne možemo pronaći drugu. U Svetom Pismu spominju se različiti “duhovi” poput: ljudskog duha, nebeskih duhova i zli duhova. Jedino Božji Duh naziva se Svetim Duhom. To je jedan Duh koji nas je posvetio i koji nas stalno posvećuje. Kao što se Otac naziva Stvoritelj, Sin Otkupitelj, tako se i Duh Sveti zbog svog djela naziva Sveti, odnosno Posvetitelj.
Kako se to posvećenje odvija? Odgovor: Kao što je Sin primio vlast kojom nas je prisvojio, svojim rođenjem, smrću, uskrsnućem itd., tako i Sveti Duh radi djelo posvećenja kroz općinstvo svetih ili kršćansku crkvu, otpuštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Znači, prvo nas uvodi u svoju svetu zajednicu i stavlja u krilo crkve kroz koju nam propovijeda i privodi nas Kristu.
Niti ti niti ja ništa ne bismo znali o Kristu, niti bismo mogli u Njega vjerovati ili niti Ga za Gospoda dobiti, da nam ga Sveti Duh nije kroz propovijedi evanđelja ponudio i u srce usadio. Djelo je urađeno i dovršeno. Krist je za nas izvojevao i pridobio blago svojom patnjom, smrću, uskrsnućem, itd. Kada bi Njegovo djelo ostalo skriveno, tako da nitko o njemu ne bi znao, bilo bi uzaludno i izgubljeno. Kako ovaj dar ne bi ostao zakopan, već da bude korišten i uložen, Bog je dao da Njegova riječ izvire i bude naviještena i njome nam Duha Svetoga dao, da nam ovo blago i izbavljenje protumači i približi. Zato posvetiti znači doći pred Krista kako bismo primili dobre darove koje sami po sebi ne bismo mogli dobiti.
Stoga nauči što bolje razumjeti ovaj članak. Ako te netko pita: "Što razumiješ pod riječju 'Vjerujem u Svetoga Duha'?", odgovori: "Vjerujem da me je Sveti Duh posvetio, kao što to njegovo ime kaže". Kako se to događa, na koji način i čime? Odgovor: "Putem kršćanske crkve, otpuštenjem grijeha, uskrsnućem tijela i životom vječnim". Kao prvo on ima posebnu zajednicu u svijetu. Ona je majka koja svakog kršćanina rađa i nosi Božjom riječju, koju Sveti Duh otkriva i naviješta, posvećuje i rasplamsava u srcima, kako bi je shvatila, primila, veselila se i čuvala je.
Tamo gdje Sveti Duh ne potiče na propovijedanje i ne budi srca, sve je izgubljeno. Kao što je to bilo za papinstva, gdje je vjera bila potpuno zatomljena; Krista nitko nije priznavao kao Gospoda, niti Svetoga Duha kao Posvetitelja. To znači: nitko nije vjerovao da je Krist naš Gospod koji je bez naših djela i zasluga nama pridobio veliki dar i učinio da budemo dragi Ocu. U čemu je greška? U tome što Sveti Duh nije bio prisutan, poput onog koji omogućuje da se istina traži i propovijeda, već samo ljudi i zli duhovi, koji su nas učili pridobiti spasenje i milost vlastitim djelima. Stoga to nije kršćanska crkva. Jer gdje se ne propovijeda Krist, tamo nema Svetoga Duha, koji čini kršćansku crkvu, poziva i okuplja i izvan koje nitko ne može doći Kristu Gospodu. Ovo je dovoljno za srž članka. Budući da dijelovi članka nisu dovoljno jasni priprostim ljudima, reći ćemo i o njima ukratko.
Apostolsko vjerovanje naziva svetu crkvu kršćansku "communio sanctorum", "zajednica svetih". Smisao oba pojma je jedan te isti. Nekada nije postojao ovaj drugi naziv, koji je loše i nerazumljivo preveden na njemački kao: "zajedništvo svetih". Želimo li ga točno dati morali bismo to u duhu njemačkog sasvim drugačije izraziti. Jer riječ "ecclesia" (crkva) na njemačkom znači "zbor". Mi smo navikli na riječ "Kirche" (crkva), pod čime jednostavni narod ne razumije okupljenu svjetinu, nego posvećenu kuću ili zgradu. Ali kuća se može nazivati crkvom samo ukoliko se tamo okuplja skupina ljudi. Jer mi koji se sastajemo, činimo i zauzimamo posebnu zgradu, dajemo joj ime po zajednici. Znači riječ "Kirche" znači "opći zbor", i nije njemačkog podrijetla, nego grčkog (poput riječi "ecclesia"). Kao što Grci na svom jeziku kažu "Kyria", na latinskom ista riječ se kaže "Curia". Zato na našem njemačkom materinjem jeziku ispravno bi se reklo "kršćanski zbor ili zajednica" ili najbolje i najjasnije "sveti kršćanski narod".
Također i riječ "communio", koja uz to dolazi ne znači "zajedništvo", nego "općina". To je tumačenje ili objašnjenje kojim je netko želio pojasniti što znači kršćanska crkva. Iz toga su naši koji nisu znali niti latinski niti njemački, napravili "zajedništvo svetih", iako to njemački jezik nigdje tako ne kaže niti razumije. Ispravno bi na njemačkom trebalo glasiti "općinstvo svetih", to jest jedna općina u kojoj se nalaze samo sveti, ili još konkretnije "sveta općina". Ovo govorim, jer želim da se razumiju ove riječi koje su postale navikom i teško ih je ukloniti, i kao da je hereza, ukoliko bi se promijenila i samo jedna riječ.
Smisao i bit ovog dodatka je sljedeća: Vjerujem da se u svijetu nalazi sveto malo stado i zbor, sastavljen od samih svetih, i da je glava toga Krist. Sakupljeni po Duhu Svetome u jednoj vjeri, smislu i razumijevanju. Imaju različite darove, ipak jedinstveni su u ljubavi, bez sektaštva i raskola. I ja sam dio i ud toga, učesnik i sudionik svih darova koje ima. Sveti Duh me ovamo doveo i ujedinio, putem riječi Božje, koju sam čuo i stalno slušam; kojom sve počinje, ako želimo tu pripadati. Prije nego smo došli u ovu zajednicu, u potpunosti smo pripadali đavlu, kao oni koji ništa o Bogu niti o Kristu ne znaju. Sveti Duh ostaje pri svetom zboru, pri kršćanstvu sve do sudnjeg dana. Vodi nas i pomaže kako bi se Božja riječ naviještala i propovijedala. Putem nje čini i omogućuje posvećenje, kako bi iz dana u dan zajedništvo jačalo i raslo u vjeri i u plodovima koje rađa, putem Svetoga Duha.
Zatim vjerujemo da u kršćanstvu imamo oprost grijeha, koji dobivamo putem svetih sakramenata i razrješenjem grijeha, kao i putem mnogih utješnih izjava cijelog evanđelja. Stoga ovamo spada sve ono što se o sakramentima propovijeda, i uopće cijelo evanđelje i sve kršćanske službe. Nužno je to neprekidno imati; jer iako je Božju milost Krist izvojevao i Sveti Duh čini posvećenje Božjom riječju u jedinstvu kršćanske crkve, ipak nikada nismo, poradi našega tijela, bez grijeha koji nam je stalno za vratom. Zato je u kršćanskoj zajednici sve prema tome određeno, da nam riječ i sakramenti svakodnevno donose potpuni oprost grijeha, utjehu i uzvišenje savjesti, sve dok živimo. Tako djeluje Sveti Duh, da iako imamo grijehe, oni nam ne mogu naškoditi. Pošto živimo u kršćanskoj zajednici, tu je potpuni oprost grijeha, koje nam Bog oprašta i onih koje si mi uzajamno opraštamo, ispričavamo se i podnosimo. Ali izvan kršćanske zajednice, gdje nema evanđelja, nema niti oprosta grijeha, niti posvećenja. Stoga su se sami izbacili i izdvojili svi koji nisu tražili posvećenje u evanđelju i u oprostu grijeha, nego putem vlastitih djela i zasluga.
Budući da je posvećenje započelo i da svakodnevno raste, očekujemo da će naše tijelo umrijeti i biti zakopano sa svom nečistoćom. Onda će slavno izaći i ustati od mrtvih u punoj i savršenoj svetosti, u novom, vječnom životu. Jer sada smo samo napola čisti i sveti. Sveti Duh mora stalno djelovati u nama Riječju i davati nam svakodnevno oprost sve do onog života u kojemu neće više biti opraštanja. Tamo će biti sasvim čisti i sveti ljudi, savršeno pobožni i pravedni, oslobođeni od grijeha, smrti i bilo kakve nedaće u novom, besmrtnom i preobraženom tijelu.
Gle, sve ovo je služba i djelo Svetoga Duha, kako bi se tu na zemlji započelo posvećenje i kako bi svakodnevno raslo na dva načina: putem kršćanske crkve i opraštanja grijeha.
A kada naše tijelo strune, u tom trenutku usavršit će se naše posvećenje. Onda ćemo biti i ostati takvi sve do trenutka, o kojemu se govori u posljednja dva dijela članka.
Nije ispravno njemački, kad se kaže "Auferstehung des Fleisches" ("uskrsnuće mesa"). Kada čujemo riječ "meso", mislimo na mesnicu. Njemački bi bilo ispravno reći "uskrsnuće tijela ili leša". Ali to i nije tako važno; glavno je da se riječ ispravno shvati.
Ovo je članak koji mora neprestano djelovati i biti na snazi. Stvaranje je već iza nas, i otkupljenje se dogodilo, ali Sveti Duh radi svoje djelo bez prestanka sve do posljednjeg dana. Za to je odredio na zemlji općinu putem koje sve govori i radi. Jer još nije sakupio cijelu svoju kršćansku zajednicu i nije podijelio sav svoj oprost. Zato vjerujemo u Onoga koji nas svakodnevno privodi ovoj zajednici Riječju i daje, množi i ojačava vjeru tom Riječju i opraštanjem grijeha. I na kraju, kada već sve uradi i mi uz Njega ostanemo i umremo svijetu i svoj nevolji, u potpunosti i u vjeke će nas posvetiti. To sada u vjeri, putem Riječi očekujemo.
Gle, tu imaš sasvim ukratko, a ipak bogato, na najfiniji način oslikano cijelo Božje biće, volju i djelo. U tome je sabrana sva naša mudrost koja je iznad svake ljudske mudrosti, misli i razuma. Jer iako je cijeli svijet svom svojom snagom pokušavao istražiti što Bog je, što smjera i što radi, nikad mu to nije uspjelo. Jer ovdje je kroz tri članka On sam izrazio i otkrio najdublje dubine svog očinskog srca i čiste neizrecive ljubavi. Stvorio nas je, kako bi nas otkupio i posvetio. Osim toga dao nam je sve što je na nebu i na zemlji, i k tome još i svog Sina i Svetoga Duha putem kojih nas privodi sebi. Kao što smo ranije objasnili, nikad ne bismo uspjeli upoznati Očinsku ljubav i milost bez Krista koji je zrcalo Očevog srca. Bez Njega vidjeli bismo samo gnjevnog i strašnog Suca. Ali ni o Kristu ne bismo mogli ništa znati, da nam to Sveti Duh nije objavio.
Zato nas kršćane ovi članci Vjerovanja dijele i razlikuju od svih ostalih ljudi na zemlji. Jer svi koji žive izvan kršćanstva, pogani, Turci, Židovi ili lažni kršćani i licemjeri, može biti da vjeruju u jednog pravog Boga i obožavaju ga, ipak ne znaju što On o njima misli. Ne bi mogli od Njega očekivati ljubav niti dobrotu i stoga ostaju u vječnom gnjevu i prokletstvu. Jer nemaju Krista i nisu prosvijetljeni i pomilovani darovima Svetoga Duha.
Iz toga vidiš koliko je Apostolsko vjerovanje drugačije učenje od Deset Božjih zapovijedi. Jer one nas uče što mi trebamo raditi, dok Vjerovanje govori o tome što Bog nama radi i daje. Deset Božjih zapovijedi su ionako zapisane u svačijem srcu. Apostolsko vjerovanje naprotiv ne može ljudska pamet poimati. Naučiti tome može jedino Sveti Duh. Zato Deset Božjih zapovijedi ne čine same po sebi nekoga kršćaninom; ostaju još uvijek Božji gnjev i nemilost nad nama, budući da se ne možemo držati onoga što Bog traži. Vjerovanje naprotiv donosi čistu milost, čini nas pobožnim i postajemo dragi Bogu. Kroz ovu spoznaju dolazimo do želje i ljubavi prema svim Božjim zapovijedima. Ovdje vidimo da sve što Bog ima i što je, daje nam kao pomoć i potporu kako bismo mogli čuvati i držati se Deset Božjih zapovijedi: Otac nam daje sve stvoreno, Krist sva svoja djela, Sveti Duh sve svoje darove.
Ovo je za sada o Apostolskom vjerovanju, kao temelj neukim ljudima, dovoljno, kako ih ne bismo preopteretili. I kada shvate bit ovoga, sami će dalje razmišljati i učiti. Ono što nauče kroz Sveto Pismo, odnosit će se na ovo ovdje i rasti će u bogatijem poznavanju. Treba nam svakodnevno, sve dok živimo, o ovome propovijedati i ovome se učiti. Nikada to nećemo iscrpiti.
